“Štovana gospođo dr. Fischer-Sartorius, Vi se očito ne sjećate vremena kada sam zajedno s Vama – s mnogo žara i razumijevanja za Vašu stvar – pred tadanjim urbanistima 1954. godine – branio i obranio lokaciju za izgradnju Vašeg Centra za zaštitu majke i djeteta’ u Zagrebu u Klaićevoj ulici. Vi se možda toga ne sjećate ali ja sam svojim tvrdokornim stavom arhitekta u službi investitora dokazao da je bolji vrabac u ruci nego golub na krovu – da je konkretno bolje primiti pomoć UNICEF-a i graditi na vlastitom terenu, nego filozofirati o arhitekturi i o tome kako treba izgraditi Centar’ odvojeno od današnje Dječje bolnice.”¹

Tako Vladimir Turina započinje otvoreno pismo dr. Feđi Fischer-Sartorius, ravnateljici Centra za zašti­tu majke i djeteta u Zagrebu, upućeno 1. svibnja 1961. godine. Otvornim pismom protestira protiv rav­nateljice koja je uzurpirala autorska prava ar­hi­tekta i na svoju ruku poduzela korake koji su eli­mi­nirali autora u dovršenju vlastitog djela. Odluka o isključenju autora nakon prve faze realizacije nije ničim objašnjena, a najmanje nezadovoljstvom zbog ostvarenog ili zbog promjene programa.

“Nadalje, u vezi Vaše buduće gradnje na prilazu JNA, koja je dio jedne cjelovite zamisli i arhitektonske koncepcije nagrađene likovnom nagradom 1957. godine, na koji objekt ja kao projektant i autor po Zakonu o autorskim pravima imam pravo, izjavljujem da se ne kanim i da se neću odreći prava autora na objekt koji sam zamislio i do dvije trećine izveo, samo zato što se Vi ne slažete s nekim postavkama koje ja kao arhitekt i profesor arhitekture smatram ispravnim i suvremenim. Izjavljujem da ću ova prava braniti do krajnjih mogućih konzekvenca – i pred sudom ako se za to ukaže prilika – odnosno, ako Vi na silu nađete arhitekta za taj posao. Smatram potrebnim da Vam naglasim da na taj način samo štitim interese svih arhitekata ove zemlje i pravo autora koje je zajamčeno zakonom.

Ne smatram pravilnom Vašu interpretaciju raspisivanja natječaja – javnog arhitektonskog natječaja (!) – za jednu trećinu objekta čiju sam cjelovitu zamisao ja dao još 1953. godine i koja je kao takva tiskana u zemlji i inozemstvu kao djelo našeg poslijeratnog arhitektonskog dometa. Taj Vaš akt smatram samo izgovorom za postupak traženja nekog novog ‘autora’ koji bi se samo prikrpio uz moje djelo i dobio nekakav honorar. Koji bi se prikrpio uz jedan autorski rad nagrađen likovnom nagradom 1957. godine – prvom te vrste poslije oslobođenja.”²

Gorčina kojom se Turina okomio na svojega inves­ti­tora odgovara žaru kojim se prihvatio toga posla i oduševljenju za početnu potporu projektu. U posebnoj publikaciji iz 1957., kojom je javnosti predstavljen projekt i realizacija prve faze, Turina naglašava kako “svestranost problematike koja je uvjetovala opću arhitektonsku koncepciju i konačno prostorno formiranje Centra zaslužuje da bude posebno obra­đeno.”³ U opsežnom tekstu koji prikazuje urba­nističke, funkcionalno-prostorne, arhitektonsko-likovne i ekonomske aspekte projekta Turina daje puno priznanje ravnateljici dječje bolnice, smatrajući da je upravo njezinom inicijativom i zalaganjem u velikoj mjeri i ostvaren ovaj zadatak. Međutim, ono što je stvarno stajalo u pozadini zadovoljstva postignutim bilo je zanemareno. Tek kada je postalo očito da hvaljeni investitor ne želi nastaviti suradnju s autorom, izbili su na površinu potisnuti sukobi.

Turina je vidio svoj projekt u puno širem kontekstu nego što je dogradnja tek jednog aneksa. On je u studiranje problema i oblikovanje uložio daleko veći napor prelazeći granice očekivanog. Tako se počeo stvarati rascjep između pogleda autora i njegovog na­ručitelja, što je u konačnici dovelo do potpunog raz­laza. Već u uvodnom dijelu svojeg teksta Turina kaže kako su normalni uvjeti kod izvođenja objekata sličnog sadržaja premašili poznate objekte realizacija u zemlji, pa je stoga njihova sinteza od interesa za proučavanje prostorno – funkcionalne i arhitektonsko – likovne strane problema.
“U takvim okvirima Centar za zaštitu majke i djeteta može poslužiti kao dokaz i izvjestan putokaz. Trebalo bi da pruži jasniju sliku jednog puta na liniji opće arhitektonske sinteze, čiji elementi predstavljaju nedjeljiv lanac snaga, što se općim ime­nom naziva arhitekturom u suvremenom smislu.”⁴ Od­mah će reći kako su proračunska ogra­ničenja uvje­tovala određene kompromise ko­je je autor teško mogao prihvatiti. Proračunska ograničenja su za njega važnija od bilo kojih drugih – uvjeta lokacije, odnosa prema postojećem objektu, tehnologije građenja ili infrastrukture.

Poticaj svojem entuzijazmu Turina nalazi u novim pro­gramskim zahtjevima – razvoju preventivne me­dicine. On smatra da je time obogaćen arhi­tektonski registar sadržajima kojima do tog vremena nema presedana.

Turina smatra kako je svakodnevna praksa potvrdila tezu o promjeni uloge arhitekta. Arhitekt više nije samo autor koji oblikuje zadano već sudjeluje edu­kativno u procesu programiranja. Svaki bi ambiciozniji arhitekt trebao djelovati edukativno, što ne znači pedagoški, već “proširenjem” svoje djelatnosti. On arhitekturu vidi kao spoj znanstvenih i likovnih disciplina, čija je sinteza potisnuta pod pritiskom menadžerstva. Arhitektonska djelatnost u tim uvje­ti­ma, “u općoj slici evolucije kulture i tehnike”, svo­di se na neminovan zakon “permanentnog pre­sedana”. Tako arhitektonski čin nije shvaćen kao rezultat kontinuiranog djelovanja, već kao izuzetak, nešto što se događa samo ponekad i pod posebnim okolnostima. Od arhitekta se očekuje samosvijest i Turina to upravo pokazuje u načinu na koji govori o svojem djelu.

Govoreći o prvom od kriterija kojima je vođen zadatak – urbanističkom, Turina ukazuje na teškoće lokacije i odnos spram postojeće zgrade dječje bolnice. On smatra inspirativnim zelenilo koje prekriva parcelu i okolna dvorišta, što će dovesti do prijedloga ne­agresivne tipologije koja više odgovara otvorenom prostoru nego konvencijama standardnog gradskog bloka. Za takvo svjesno “kontrastiranje” Turina nalazi argumente u stajalištima većine arhitekata svojega doba koji su smatrali “da su elementarne stvaralačke vrijednosti svih epoha u suštini identične po kriteriju kvaliteta”.

Ovo je otvorilo put originalnoj zamisli “kuće-passa­gea” u mjerilima Corbusierovog “Modulora”. Turina će nadalje govoriti o dimenzijama homme au bras levé, o fiziološkim i psihološkim vrijednostima bo­ja, stanovitoj rezervi prema integraciji likovnih i plastičnih disciplina unutar arhitekture, ekonomskim i tehničkim aspektima projekta ali – osim općih kvalifikacija – neće ništa reći u koncepciji svoje “arhitektonske sinteze”.

Turinina se građevina razvija na dvije suprotne parcele unutar građevnog bloka. Parcele su smak­nute za širinu jedne parcele. To je dalo pomak vrpčasto razvijenom tlocrtu i omogućilo stvaranje posebne poveznice između dva suprotna prilaza. Vrpčasti tok nije stvorio središnje mjesto, već sekven­cioniranu traku programa koji na posebne načine komuniciraju s lateralnim uvjetima, bilo da se radi o interijeru ili eksterijeru. Premda je građevina većim dijelom saglediva unatoč dubini bloka, ono što čini njezinu osnovnu vrijednost je, zapravo, interijer koji se paradoksalno pokazuje kao eksterijer. Zgrada je postavljena kao tunelski prolaz s koridorom nagla­šenog usmjerenja između dvije usporedne ulice. S obzirom na funkciju građevine koridor je selektivno dostupan javnosti, ali to nikako ne umanjuje smisao prolaza. U projektu nema nikakvog alternativnog prolaza koji bi bio izvan zgrade.
Linearno kretanje između dvije usporedne ulice ne završava se vo­do­ravnim tokom, već se na Deželićevoj grana, kao odvojak, u okomito kretanje kroz mini toranj postavljen na uličnoj regulaciji, poput svih susjednih kuća. Tako koncept linearnog kretanja istovremeno operira s dvije oprečne tipologije povezane u jed­nu cjelinu. Prema Klaićevoj građevina izgleda kao paviljonska struktura u slobodnom prostoru, a prema Deželićevoj kao ugradnja u standardni gradski blok.

Paradoks je izvorna vrijednost projekta koji, nažalost, nije dovršen po izvornom projektu. Građevina u suprotnoj ulici izgrađena je po anonimnom projektu, a veza između jedne i druge strane uspostavljena je kroz uske hodnike s mnoštvom barijera. Passage je isprekidan načinima korištenja i režimima prolaza. Doista je i danas moguće proći iz jedne ulice u drugu kroz cijelu zgradu, ali to mogu samo upućeni i oni koji istražuju ostatke Turinine arheologije. Turinina zamisao je ostala potpuno neshvaćena i zaboravljena. Premda je okrnjeno zdanje dosegnulo antologijska vrijednost u hrvatskoj arhitekturi, to je bilo više zbog “plastičkih” vrijednosti, a nikako zbog “arhitektonske sinteze”, koja je ostala do kraja nepročitana. Iz današnje perspektive građevina je prvi hrvatski i još nedosegnuti primjer arhitektonske i urbanističke “sinteze”, promišljanja arhitekture na način urbanizma.
Danas se s lakoćom operira ovim entitetima u brojnim hibridnim spojevima i neočekivanim obratima. Paradoks je postao sva­ko­dnevna praksa. No, pola stoljeća prije Turina je bio na putu da ostvari pionirsko djelo, kao što su to mogla biti i druga njegova nikada ostvarena djela.

1. Otvoreno pismo dr. Feđi Fischer-Sartorius, ravnateljici Centra za zaštitu majke i djeteta u Zagrebu, rukopis, Zagreb, 1. 5. 1961., arhiva MGZ
2. Ibid.
3. Centar za zaštitu majke i djeteta, posebna publikacija, naklada autora, Zagreb, 1957.
4. Ibid.